Iz pera učenika medrese: S medresanskog prozora jasnije vidim svijet
Da upišem Karađoz-begovu medresu moja je želja još od djetinjstva. Nikad ni u šali ne bih rekla da ću upisati neku drugu školu, osim medrese.
Pred kraj osnovne škole društvo me povuklo na drugu stranu. Govorili su mi da ću, ako odem u medresu, morati staviti hidžab, da će me u društvu omalovažavati, da će vrijeđati mene i moj hidžab. Uplašila sam se. Šta ako stvarno bude tako? Da li sam ja spremna za ta iskušenja? Isto tako, pitala sam se hoću li, možda, imati još veća iskušenja ako ne upišem medresu? Hoću li udaljiti Allaha od sebe? Šta ako ga stvarno zaboravim? Mene mogu omalovažavati, ali ako moj Gospodar bude uz mene, lakše ću sve to podnijeti, a ako Allaha, dž.š., udaljim od sebe zbog društva, to će me progoniti do smrti. Nikad sebi ne bih mogla to oprostiti!
Od rođenja su me učili i podučavali vjeri. Dok sam bila mlađa, jedva sam čekala da klanjam, da mi babo čita o poslanicima… Međutim, vremenom, odrastajući, tačnije od trenutka kada sam prestala paziti s kim se družim, udaljavala sam se od vjere, od vrijednosti koje je babo utkivao u moj odgoj. Roditelji su me počeli tjerati na izvršavanje vjerskih obaveza, na obaveze koje sam nekad jedva čekala da izvršim. Sjela sam, razmislila i upitala se: „Što mi to treba? Što mi treba da me tjeraju na nešto što trebam uraditi? Ne, ne treba mi to! Ne treba mi udaljavanje od mog Gospodara!“ Rekla sam sebi: „Približi Mu se. Svakim danom idi bržim koracima prema Njemu. Ništa ti više i ne treba osim toga. Idi brže ka svojoj sreći. Ne daj da te neko zaustavi.“
Jedan od najlakših načina je da odeš tamo gdje te svi uče vjeri. Ja sam došla ovdje. U ovu školu. U školu vjere. Ovdje gdje se svaki čas, svaki dan spominje Njegovo ime.
Tek sada i ovdje dobila sam odgovor na pitanje koje ljudi često postavljaju sebi i drugima. Pitanje na koje svi imamo neki svoj odgovor. Šta je to sreća? Moj odgovor na to pitanje glasi: „Sreća je kad sve što počneš da radiš, radiš u ime Allaha. Sreća je kada, u koju god prostoriju uđeš u ovoj medresanskoj zgradi, čuješ Njegovo ime. I, kada god radiš nešto u Allahovo ime, rezultati neće izostati i sreća će te obasjati.“
Ja sam u Karađoz-begovoj medresi dobila odgovore na mnoga pitanja za koje sam mislila da ih znam, ali uviđam da ih nisam znala. Sada, zahvaljujući profesorima, odgajateljicama, uposlenicima ove škole, saznala sam odgovore i spoznala istinske vrijednosti. Ovdje sam se ponovo vratila Allahu! Vratila sam se pravoj vjeri i svom Gospodaru! Sada mi jedino ostaje dova da Uzvišeni nagradi sve ove insane ovdje koji su mi pomogli da se vratim na Pravi put.
Piše: Aiša Filan, I B razred Karađoz-begove medrese
bir.ba
