Liderstvo i menadžmentU Fokusu

Koja je razlika između pobjede i uspjeha

Smislio sam vlastitu definiciju uspjeha 1934. kada sam predavao u srednjoj školi u South Bend, pošto sam bio pomalo razočaran i možda obmanjen načinom na koji su roditelji omladine na mojim satovima engleskog očekivali od svoje djece da dobiju četvorke ili petice

Mislili su da je trojka u redu za susjedovu djecu, jer su susjedova djeca sva prosječna. Ali nisu bili zadovoljni svojom djecom – natjerali bi ili profesora ili dijete da se osjeća kao da je podbacio. To nije u redu. Bog u svojoj beskrajnoj mudrosti nas nije sve napravio jednakim što se tiče inteligencije, isto kao što nismo jednaki u veličini i izgledu. Nije svako mogao da zasluži 4 ili 5, i nije mi se dopadao takav način procijene.

A znao sam kako su kolektivi raznih škola u 30-tima procjenjivali sudije i sportske timove. Ako ste ih sve pridobili, smatrali su da ste razumno uspješni – ne sasvim. Jer sam otkrio – imali smo određeni broj godina na Kalifornijskom univerzitetu gdje nismo izgubili utakmicu. Ali činilo se da nismo u svakoj pojedinačnoj utakmici pobjedili po granici koju je naš kolektiv predvidio i ja sam sasvim često imao osjećaj da su svoja predviđanja zasnovali na više materijalan način. Ali to je bilo istinito 30-tih i ja sam razumio to. Nije mi se sviđalo. I nisam se slagao s time. Želio sam da smislim nešto što bi od mene napravilo boljeg nastavnika i mladima pod mojim nadzorom – bez obzira da li je to na fizičkom ili u učionici na satu engleskog – nešto ka čemu bi težili, osim veće ocjene u učionici, ili bodova na sportskom natjecanju.

Dosta sam razmišljao o tome i htio sam da smislim svoju definiciju. Mislio sam da bi to pomoglo. Znao sam kako je to g. Vebster definirao: skupljanje materijalnog imetka ili stjecanje pozicije moći i prestiža ili nešto tako – možda vrijedna postignuća, ali ona koja po mom mišljenju nisu znak uspjeha. Tako sam želio da smislim nešto svoje.

I sjećao sam se – odrastao sam na maloj farmi u južnoj Indijani i otac je pokušao mene i moju braću da nauči da nikada ne pokušavaš da budeš bolji od nekoga drugog. Siguran sam da u vrijeme kada je to radio, ja nisam – to nije – pa, pretpostavljam iz nekog skrivenog kutka uma, to je iskočilo godinama kasnije. Nikada ne pokušavaj da budeš bolji od nekoga, uvijek uči od drugih. Nikada ne prestaj da pokušavaš da budeš najbolji što možeš – to je pod tvojom kontrolom. Ako se previše zaokupiraš i umješaš i zabrineš u vezi sa stvarima gdje nemaš kontrolu, to će negativno utjecati na stvari gdje imaš kontrolu. Onda sam naišao na ovaj jednostavni stih:

“Jadna duša je poklekla pred Božjim nogama i savila glavu.

‘Nisam uspio!’ Uzviknuo je.

Gospodar je rekao: ‘Uradio si najbolje što možeš, to je tvoj uspjeh.’”

Iz tih stvari, i možda još jedne, smislio sam svoju definiciju uspjeha, a to je: mir koji se postiže samo kroz samozadovoljstvo iz znanja da si se potrudio da uradiš najbolje što si sposoban da uradiš. Vjerujem da je to istina. Ako se potrudiš da uradiš najbolje što možeš, da pokušaš da poboljšaš situaciju koja postoji za tebe, mislim da je to uspjeh. Mislim da drugi ne mogu da sude o tome. Mislim da je to kao karakter i reputacija. Vaša reputacija je ono kako vas vide; vaš karakter je ono što vi zaista jeste. Mislim da je karakter mnogo bitniji od onoga što ljudi misle da vi jeste. Nadate se da će obje stvari biti dobre, ali ne moraju biti iste. Pa, to je bila moja zamisao koju bih pokušao da prenesem mladima.

Nailazio sam na druge stvari. Volim da predajem, i prethodni govornik je rekao da volim poeziju i pomalo se bavim time i volim to. Mislim da postoje neke stvari koje su mi pomogle da budem bolji nego što bih bio. Znam da nisam ono što bih trebao da budem. Ali mislim da sam bolji nego što bih bio da nisam naišao na određene stvari. Jedna od njih je bila strofa koja kaže:

“Ni riječ pisana, ni molba izrečena mlade ne uči šta treba da budu.

Ni sve knjige na policama – to samo mogu sami nastavnici.”

Na mene je 1930-tih to ostavilo utisak. Manje – više sam pokušao da koristim to na svojim satovima, i u sportu, i u predavanju engleskog. Volim poeziju i nekako sam se uvijek interesovao za to. Možda zato što nam je otac noću čitao. Uz lampu na petrolej – nismo imali struju u našoj kući na farmi. Otac bi nam čitao poeziju. Tako sam je volio uvijek. U isto vrijeme kad sam naletio na ovu strofu, naletio sam na još jednu. Neko je pitao učiteljicu šta je mislila. Nakon nekog vremena, rekla je da želi da razmisli o tome. Onda je došla i rekla:

“Pitaju me zašto predajem a ja im odgovaram: ‘Gdje bih našla tako sjajno društvo?’ Tu sjedi državnik, jak, nepristrasan, mudar; novi Daniel Webster, britkoga jezika. Pored njega sjedi doktor, čija hitra ruka može da zalječi kost ili zaustavi krv da ne teče. A tu je i graditelj. Uvis diže luk na crkvi, gdje svećenik može da širi riječ Božju i povede posrnulu dušu. Svuda je skup učitelja, zemljoradnika, trgovaca, radnika, onih koji rade, glasaju, grade, planiraju i mole se za sjajnu sutrašnjicu. Rekla bih, možda ne vidim crkvu i ne čujem riječi ili jedem hranu koju uzgajaju njihove ruke. Ali možda hoću. Kasnije bih rekla, nekad sam ga poznavala i bio je slab, ili jak ili hrabar ili veseo. Poznavala sam ga nekad, ali je bio samo dječak.

Pitaju me zašto predajem i odgovaram: ‘Gdje bih našla tako sjajno društvo?’”

Vjerujem da je zanimanje nastavnika – istina je, ima toliko omladine. Moram da pomislim na svoju omladinu na UCLA – tridesetak advokata, 11 zubara i doktora, mnogo, mnogo nastavnika i drugih zanimanja. To vam pruža dosta zadovoljstva, da ih vidite kako idu dalje. Uvijek sam pokušao da postignem da se mladi osjete da su tu na prvom mjestu da steknu obrazovanje. Košarka je druga, jer su time plaćali sve i treba im malo vremena za društvene aktivnosti, ali ako dozvolite društvenim aktivnostima da nadvladaju ovo dvoje, nećete imati ništa veoma dugo. To su ideje koje sam pokušao da prenesem omladini pod mojim vodstvom.

Otprilike sam imao tri pravila kojih sam se držao skoro uvijek. Njih sam naučio pre dolaska na UCLA i odlučio sam da su veoma bitna.

Prvo je – nikada ne kasni. Nikada ne kasni. Kasnije sam rekao određene stvari – imao bih igrače koji bi morali da budu čisti i uredni ako bismo išli negdje. Jedno vrijeme sam ih tjerao da nose sakoe, košulje i kravate. Onda sam video kancelara kako u školu dolazi u jinsu i rolci, pa sam pomislio, nije u redu da zadržim ovo drugo dvoje. Pa sam ih pustio – samo neka budu uredni i čisti. Imao sam jednog od najvećih igrača za kojeg ste vjerovatno čuli, Billa Voltona. Došao je da uhvati autobus, išli smo da igramo negdje. Nije bio čist i uredan, pa nisam htio da ga pustim da ide. Nije mogao da uđe u autobus. Morao je da ode kući i sredi se da bi stigao na aerodrom. Bio sam sitničar za to. U to sam vjerovao. Vjerujem u vrijeme, ono je veoma bitno. Vjerujem da treba da budete tačni. Na primjer, na treningu sam primjetio, počnemo na vrijeme i završimo na vrijeme. Mladi nisu morali da osjećaju da ćemo ih zadržati predugo.

Kada govorim pred klinikama za trenere, često govorim mladim trenerima – a tu su manje-više mladi treneri koji kreću sa zanimanjem. Većina njih su mladi, znate, uskoro oženjeni. Ja im kažem: “Ne kasnite s treninzima. Otići ćete kući loše raspoloženi. Za mladog, oženjenog čovkeka nije dobro da ode kući loše raspoložen. Kada ostarite, nema neke razlike.”

Tako da jesam vjerovao u tačnost. U počinjanje i završavanje na vrijeme.

Još jedno pravilo bilo je da nije smjelo biti psovki. Jedna prosta riječ, i letite na dan. Ako to vidim u toku igre, letite vani i idete na klupu.

Treća stvar je, nikada ne kritiziraj suigrača. Nisam želio to. Govorio im bih da sam ja za to plaćen. To je moj posao. Za to me plaćaju. Katastrofalno malo, ali me plaćaju. Ne kao današnje trenere. Malo je drugačije nego u moje vrijeme.

To su bile tri stvari kojih sam se držao prilično čvrsto sve vrijeme. To je zapravo poteklo od mog oca. To je nekad pokušao da nauči mene i moju braću.

Na kraju sam smislio piramidu ali nemam vremena da pričam o tome. Ali mislim da mi je to pomoglo da postanem bolji nastavnik. To je nešto poput ovog: imao sam blokove u piramidi, a osnove su bili vrednoća i zainteresovanost, naporan rad i uživanje u tome šta radite, dolazeći do vrha po mojoj definiciji uspjeha. A na samom vrhu – vjera i strpljenje. Kažem vam, što god da radite, morate biti strpljivi. Morate imati strpljenja da – želimo da se stvari dogode. Govorimo da je omladina prilično nestrpljiva. I jesu. Žele sve da promjene. Misle da je svaka promjena napredak. Kako starimo, kao da nekako popuštamo. Zaboravljamo da bez promjene nema napretka. Morate imati strpljenja. I vjerujem da moramo imati vjere. Vjerujem da moramo vjerovati, iskreno vjerovati. Ne samo kroz riječi, vjerovati da će se stvari rješiti kako treba, ako radimo ono što bi trebalo. Mislim da smo skloni vjerovanju da će se stvari odviti kako želimo većinu vremena. Ali ne radimo stvari koje su potrebne da bi te stvari postale stvarnost. Na ovome sam radio oko 14 godina i mislim da mi je pomoglo da postanem bolji nastavnik. Ali sve se okretalo oko te prvobitne definicije uspjeha.

Prije određenog broja godina, postojao je sudija u Glavnoj ligi bejzbola koji se zvao George Moriarty. ”Moriarty” je pisao samo sa jednim “i”. Nikada prije to nisam video ali to je radio. Bejzbol igrači velike lige – lako opažaju ovakve stvari i primjetili su da je u svom imenu imao samo jedno “i”. Iznenadili biste se koliko njih mu je takođe reklo da je to za jedno više nego što je imao u svojoj glavi u različitim periodima.

Ali napisao je nešto za šta mislim da je uradio dok sam ja pokušao da uradim ovu piramidu. Nazvao je to “Put ispred ili put iza”. “Ponekad mislim da sudbina mora da se smješi dok je odbacujemo i tvrdimo da je jedini razlog za to što ne možemo pobjediti promašaj sudbine. Ali živi prastara izreka: pobjeđujemo ili gubimo unutar sami sebe. Sjajni trofeji na policama nikad ne mogu dobiti sutrašnju utakmicu. I ja i vi znamo duboko u sebi da ima šanse da osvojimo krunu. Ali kad ne damo sve od sebe, jednostavno ne položimo test toga da damo sve i ne čuvamo ništa dok utakmica stvarno nije gotova, da pokažemo šta je upornost, šta je igra dok se drugi predaju, šta je igranje do kraja, bez popuštanja. Nadvladanjem se dobija kup. Snivanjem da postoji cilj, nadom kada su naši snovi mrtvi, molitvom kada nestanu naše nade. Ipak gubimo, ne plašeći se pada, ako smo hrabro dali sve. Ko može tražiti više od čovjeka nego da da sve od sebe. Kako mi se čini, dati sve nije daleko od pobjede. Tako sudbina često griješi, kako god se to uvrne i izmota. Ti i ja smo oni koji kuju svoje sudbine, otvaramo i zatvaramo kapiju za put unapred ili iza nas”.

To me podsjeća na još jednu trojku koju je otac htio da nam prenese. Ne kukaj. Ne prigovaraj. Ne nalazi izgovore. Samo izađi tamo, i šta god da radiš, uradi to kako najbolje umiješ. Niko ne može više od toga. Pokušao sam i to da prenesem – moji protivnici vam neće reći – nikad nisam spominjao pobjedu. Nikada ne spominjite pobjedu. Moja je zamisao da možete izgubiti kada nadvladate nekog u igri. A možete i pobjediti kad vas nadvladaju. Tako sam se osjećao u raznim situacijama, u različitim vremenima. Samo sam želio da mogu da drže glavu gore nakon utakmice. Govorio bih da kada se igra završi i vidite nekog ko ne zna rezultat, nadam se da po vašim radnjama ne bi mogli da kažu da li je protivnik nadvladao vas ili vi njega.

To je zaista bitno: ako se potrudite da redovno činite najbolje što možete, rezultati će otprilike biti kakvi bi i trebalo da budu. Nisu uvijek nužno onakvi kakvi biste željeli da budu, ali će biti otprilike kakvi bi trebalo i samo vi ćete znati da li možete da uradite to. To sam od njih želio više od bilo čega drugog. Kako je prolazilo vrijeme i kako sam učio više o drugim stvarima, mislim da je malo bolje funkcioniralo, što se rezultata tiče. Ali želio sam da rezultat utakmice bude sporedni, a ne krajnji efekat ovih drugih stvari. Vjerujem da je to bio – jedan veliki filozof je rekao – ne, ne, Servantes. Servantes je rekao: “Putovanje je bolje od cilja”. Sviđa mi se to. Mislim da je to – stižemo do toga. Ponekad kada dođete do toga, skoro da se razočarate. Ali stizanje do cilja je zabavno. Sviđale su mi se – kao trener košarke na UCLA volio sam da treninzi budu putovanja a utakmica cilj. Krajnji rezultat. Volio sam da odem i sjednem na tribine i gledam igrače kako igraju i vidim da li sam tokom nedjelje uradio solidan posao. Opet su igrači ti koji su zadovoljni sobom, znajući da su učinili napor da urade najbolje što mogu.

Ponekad me pitaju koji je bio moj najbolji igrač ili tim. Nikada ne mogu da odgovorim, što se tiče pojedinaca. Jednom su me pitali to i rekli: “Recimo da na neki način možeš da napraviš savršenog igrača. Šta bi želio?” Rekao sam: “Želio bih igrača koji zna zašto je na UCLA, da stekne obrazovanje, bude dobar student, zaista zna zašto je uopće tu. Ali želio bih igrača i koji zna da igra. Nekog koji bi shvatio da obrana na kraju osvaja prvenstva, i koji bi radio naporno na odbrani. Ali i da igra i napad. Želio bih da ne bude sebičan i da gleda da prvo doda a ne šutira stalno. Želio bih igrača koji može i hoće da doda loptu. Imao sam neke koji su mogli a nisu htjeli i neke koji su htjeli a nisu mogli. Želio sam da mogu da šutiraju spolja. A i da budu dobri iznutra. Želio sam da mogu da skaču na oba kraja. Zašto da ne uzmemo nekog poput Keith Wilkesa i samo ga pustimo. Imao je kvalifikacije. Nije bio jedini ali sam ga naveo u toj kategoriji jer mislim da je učinio napor da postane najbolji.

Spominjem ovo u svojoj knjizi “Zovu me trenerom”. Dva igrača koja su mi donjela veliko zadovoljstvo, koji su došli najbliže što mislim da neko može do svog punog potencijala: Conrad Burke i Doug McIntosh. Kada sam ih vidio kao brucoše, u našem brucoškom timu – brucoši nisu mogli da igraju u prvom timu kada sam predavao. Pomislio sam: “O Bože, ako ova dva igrača, bilo koji od njih”, bili su na različitim godinama ali mislio sam to za svakog kada je bio tamo – “Oh, ako ikad dođe do prvog tima, oni mora da su mnogo očajni, ako je on dovoljno dobar da se progura.” Jedan od njih je bio u prvoj postavi sezonu ipo. Drugi je bio – sljedeće godine, igrao je 32 minuta u igri nacionalnog šampionata, i uradio je sjajan posao. Sljedeće godine, bio je u prvom timu nacionalnog šampionata. A ja sam mislio da neće igrati ni minut, a on je – to su stvari koje vas jako obraduju i veliko je zadovoljstvo vidjeti to. Nijedan od njih nije mogao dobro da šutira. Ali imali su odlične postotke šuta, jer ga nisu forsirali. Nijedan nije mogao dobro da skače, ali imali su – držali su dobru poziciju, i tako su i dobro skakali. Sjetili su se da za svaki pokušani šut treba da zamisle da je promašen. Imao sam ih puno koji bi stajali i čekali da vide da li će biti promašaj, onda odu i prekasno je. Neko drugi je ispred njih. Ako nisu bili brzi, ali su imali dobru poziciju, to je bila dobra ravnoteža. Tako da su igrali dobru odbranu za nas. Imali su osobine koje – došli su blizu toga – najbliže iskorišćavanju svog punog potencijala od svih igrača koje sam imao. Smatram ih jednako uspješnim kao Luisa Alsindora ili Bila Voltona, ili mnogo drugih koje smo imali. Imali smo neke sjajne igrače.

John Wooden

Izvor:  ted.com

Povezani članci

Back to top button