U Fokusu

Devet rijeka, jedan ezan: Zašto u Sanskom Mostu nema paradžemata?

Medžlis Islamske zajednice Sanski Most obuhvata teritorij istoimene općine u Unsko-sanskom kantonu. Na tom području trenutno ne postoji, niti je nekada postojao bilo kakav paradžemat, iako u ovom gradu živi izrazito veliki broj takozvanih selefija, možda i najveći u cijeloj Bosanskoj Krajini.

Dok ovih dana mnogi, kao što vidimo iz medija, brinu brige o spomenutim paradžematima i vaninstitucionalnim oblicima tumačenja vjere, ovaj grad je uglavnom pošteđen tih problema. O tome kako je došlo do toga biće riječi kasnije, a sada ćemo se ukratko upoznati sa samim medžlisom.

Sanski medžlis obuhvata tridesetak džemata i izuzetno je dobro organiziran. Administrativno funkcioniranje je podignuto na veoma visok stepen. Okosnicu predstavlja gradska Hamzibegova džamija i njen džemat koji mnoge ostave bez teksta kada prvi put svrate na neki od namaza jer je broj klanjača za naše prilike izuzetno veliki.

Medžlis pri sebi ima pokopno društvo, biblioteku, knjižaru, restoran, prostoriju za aktivnosti žena i islamski dućan. Tu je i socijalni fond koji redovno materijalno pomaže najugroženije, stipendiranje učenika i studenata, te drugi vidovi pozitivnog doprinosa društvu. Administrativno sjedište medžlisa sa imamskom kućom je moderno uređeno i izuzetno funkcionalno.

Sam džamijski prostor je poprilično živ tokom cijelog dana. Bilo da se radi o klanjačima, turistima, uposlenicima ili djeci, harem je uglavnom ispunjen vrevom i ljudskim glasovima. Džamija je uvijek čista, ugrijana i otvorena za klanjače i posjetitelje.

Što se tiče vjerskih aktivnosti, pored onih standardnih, imami svake sedmice drže predavanja u džamiji, česte su promocije knjiga i filmova, tribine i druženja. Tu je i kulturno-vjerska manifestacija Musalla, koja svake godine okupi na hiljade posjetilaca. Imami veoma odgovorno obavljaju svoj posao, pravila službe su jasno definirana i sedmično se redovno sastaju da bi raspravljali i rješavali tekuće probleme. Iako uvijek može bolje, iz svega navedenog se vidi da ovaj medžlis ima zaokružen i sadržajan vjerski život i ponudu, što je osnovni preduslov za harmonično i jedinstveno funkcioniranje.

Zahvaljujući visokom stepenu odgovornosti, energičnosti, odlučnosti i prije svega dobrim namjerama ključnih ljudi, pitanje paralelnog vjerskog djelovanja je još davno pokrenuto. Uvijek se držalo maksime da je svaki vjernik u džamiji važan. Upornim, mudrim i strpljivim pristupom se došlo do toga da danas nema vjerskih aktivnosti koje nisu pod ingerencijom zvanične institucije. Medžlis je još prije desetak godina učestvovao u projektu snimanja dokumentarnog filma o ovoj tematici u kojem su definirani problemi i date smjernice za njihovo rješavanje.

Takozvane selefije u ovom gradu takođe nisu udarale glavom o zid, već su bili svjesni važnosti i bereketa zajedništva, pa je Islamska zajednica u njima imala dobrog partnera i sagovornika. Pronađen je zajednički jezik, postignut kompromis i danas se sve vjerske aktivnosti poput halki Kur’ana, kurseva i predavanja održavaju u džamijama. „Bosanska tradicija“ i „Izvorni islam“ ovdje mirno koegzistiraju, žive u simbiozi i nadopunjuju se. Periferna razilaženja su ostavljena po strani i pružena je prilika radu i napretku. To je pokazalo da je uzrok podjela češće u glavama ljudi nego u stvarnosti i da su one više posljedica predrasuda i manjka komunikacije, nego različitosti.

Ovoga ne bi bilo bez mudrog pristupa, neiznošenja u javnost internih problema, izbjegavanja nesmotrenih i provokativnih izjava, a prije svega konstantnog dijaloga i napora da se problemi prevaziđu. Sama, reklo bi se vještački nametnuta podjela na „ove“ i „one“, polako je postajala irelevantna i sve manje prisutna među ljudima zbog stalnog kontakta i komunikacije.

Pokazalo se da je ključ svega tolerancija, međusobno uvažavanje, te objektivan i nepristrasan pristup. Resursi Islamske zajednice su stavljeni na raspologanje svim njenim članovima podjednako što je doprinijelo da se svako podjednako osjeća dijelom te zajednice. Pojedinci sa bilo kakvim ekstremnim idejama ovdje ne mogu doći do izražaja jer je stvoren institucionalni okvir i društveni ambijent koji im to ne dozvoljava.

U prilog otvorenosti prema svim vjernicima svjedoči činjenica da su česti gosti Hamzibegove džamije i pripadnici takozvanog Teblig džemata, koji su u više navrata bez ikakvih problema danima spavali, jeli i održavali svoje aktivnosti u džamiji, što je složit ćete se, kuriozitet na našim prostorima. Ovo je takođe jedno od rijetkih mjesta gdje službenici Islamske zajednice zajedno sa selefijskim autoritetima organiziraju tribine, promocije i druge zajedničke aktivnosti.

Pored medžlisa, tu su i mnogi istaknuti pojedinci iz šire društvene zajednice koji daju svoj doprinos i učestvuju u izgradnji kvalitetnog, otvorenog i inkluzivnog vjerskog života.

Uvjeren sam da pored Sanskog Mosta postoje i mnogi drugi pozitivni primjeri rješavanja ovih problema. To su modeli koje treba isticati i koji mogu poslužiti kao uzor drugim sredinama koje se iz raznih razloga još uvijek suočavaju sa ovim izazovima. Iz ovoga mogu učiti kako na kvalitetan način rješavati pitanja ideoloških i drugih podjela među vjernicima.

Dijalog o ovome trebaju isključivo voditi sami muslimani i to bez predrasuda i tabu tema. Taj posao ne treba prepuštati društvenim mrežama i medijima koji senzacionalističkim i neprofesionalnim pristupom samo dolijevaju ulje na vatru i stvaraju probleme čak i tamo gdje ih do tada nije bilo.

Za Akos.ba piše: Nermin Spahić

Povezani članci

Back to top button