U Fokusu

Iz pera Ibrahima Trebinjca: Nepismenost i neprosvijećenost

Jedna od najvećih mahana i nevolja svake zajednice je nepismenost i neprosvijećenost. Za tu negativnu pojavu vezane su mnoge nesreće, od kojih obično trpi svaka zajednica. Nepismenost   i neprosvijećenost  je uvijek duševna sljepoća za svakog.

Na ovu činjenicu aludira i Kur’an kad kaže: “Slijepac i onaj, koji vidi nisu jednaki.” {19. ajet sure Fatir), ili kad kaže: “Živi i mrtvi nisu jednaki” (22. ajet, iste sure). Zbilja, kad se uzmu u razmatranje pojedini postupci nepismenih i neprosvijećenih ljudi, kad se vidi, koliko se oni u životu muče, proizlazi svakako, da njihov život sliči životu običnog slijepca. U svome životu i radu čovjek je svakako ovisan o pomoći drugog, a slijepac tu pomoć treba više; njega neko mora voditi, ako se neće, da stalno potuca i strada. Kod nepismenih i neprosvijećenih ljudi je isti slučaj: Oni mnoge stvari oko sebe ne vide, mnoge ne razumiju – iako im trebaju -, pa žive u nekoj vrsti mraka, a za mnoga zajednička pitanja i potrebe oni su nesposobni, skučeni, zapravo mrtvi. Veće ruglo za neprosvijećene zaista nije moglo biti kazano kao ovo, kad su nazvani slijepcima i mrtvima.

U staro doba pismenost i prosvijećenost u cijelom svijetu bila je prava rijetkost, pa su  se pismeni ljudi smatrali osobito učenim i ukazivalo im se veliko poštovanje. Kod predislamskih Arapa bio je isti slučaj. Pred pojavu islama u Mekki je bilo svega desetak pismenih ljudi. Kur’an se odmah oborio na ovu manjkavost ljudi, pa je već u prvoj objavljenoj suri (Ikre) spomenuo pismenost kao mogućnost za nastajanje prosvjećenosti. Osim već spomenutih ajeta, ima i mnogo drugih, u kojima se muslimani potiču na sticanje nauke. A temeljito sticanje nauke je nemoguće bez plemenitosti.

Muhammed, a.s., je sa svojim drugovima nastojao i dobro uspio ovu Božju blagodat privesti u djelo. Njihov rad na širenju pismenosti i prosvijećenosti među muslimanima opaža se osobito nakon njihova dolaska u Medinu. Opća društvena poremećenost nije ih od te dužnosti mogla odvratiti. Tako nakon bitke na Bedru (2. godine po Hidžri) muslimani su imali 70 zarobljenih neprijatelja. Pismeni među njima, koji su željeli biti oslobođeni, a nisu imali novaca za otkup svoje slobode, mogli su to oslobođenje dobiti uz uvjet, da svaki od njih nauči čitanju i pisanju po desetero muslimanske djece u Medini. Povrh toga Muhammed, a.s., je preporučivao učenje hebrejskog pisma onima, koji su imali poslovne veze sa nemuslimanima. Božji poslanik je dobro znao, da Kur’an i sve islamsko učenje može zauvijek ostati neokrnjeno i da se može prenositi i širiti najuspješnije pomoću pismenosti i prosvijećenosti. Zato je širenje nauke naređivao kroz brojne hadise i prijetio onima, koji znaju, a ne poučavaju druge. Kako je između ostalog izrekao i ovu prijetnju: “Tko bude upitan za neku nauku, pa je sakrije, bit će na Sudnjem danu zauzdan vatrenim uzdama.”

Zahvaljujući jedino ovako strogoj naredbi Božjoj i energiji Njegova poslanika i ostalih vrijednih muslimana, prosvijećenost je našla svoje plodno tlo najprije među Arapima, a potom i među ostalim muslimanima: Sve kulturne tekovine, koje su muslimani primili od drugih naroda i koje su dalje razradili i prenijeli na druge, mogle su biti prenesene samo preko pismenosti i prosvijećenosti. Prosvijećeni muslimani znali su na mjesec dana putovati u najudaljenije krajeve, da bi mogli prepisati koje naučno djelo i donijeti ga u svoju sredinu. Muslimanski vladari i drugi velikani i bogataši trošili su u naučne svrhe basnoslovne sume i natjecali se, tko će u svojoj knjižnici imati veći broj korisnih naučnih djela.

Pismenost i prosvijećenost među nama bosansko- hercegovačkim muslimanima počinje u doba dolaska Turaka u naše krajeve. Turci su u svoje vrijeme širili prosvjetu, koja je odgovarala ondašnjim prilikama i potrebama. Pismo je bilo tursko, odnosno arapsko, a pored čisto vjerskih predmeta obučavani su i drugi, kao: arapski, turski i perzijski jezik, logika, račun, geografija i dr.

Pismenost u Bosni i Hercegovini do dolaska Austrije bila je među muslimanima prilično raširena, kad se uzmu u obzir tadašnje prosvjetne prilike kod drugih. Mektebi, medrese i pogdje koja ruždija (pod konac turske uprave) bile su glavna rasadišta pismenosti. Pismenost je u to doba bila raširena isključivo po gradovima. Kad je Austrija unišla u Bosnu i Hercegovinu, zatekla je 535 sibjan-mekteba sa 23.603 učenika i 10 medresa.)*

Sad već treba razlikovati dvojaku pismenost među nama, onu mektebsku i medresansku, koja se sastojala u obučavanju arapskog, odnosno turskog pisma i evropsku pismenost (obučavanje u pisanju i čitanju latinice). Muslimani Bosne i Hercegovine bili su osobito nepovjerljivi prema svemu, što je sobom donosila Austrija, pa i prema njenom pismu i prosvjeti.To nepovjerenje dolazilo je često puta do javnog izražaja ne samo u početku austrijske vladavine, nego i kasnije. Bilo je naime i takvih, koji su vjerovali i dokazivali, da davanje muslimanske djece u evropske škole znači raskidanje s islamskom vjerom. U ocjenjivanju opravdanosti ovakvog držanja jednog dobrog dijela tadašnjeg našeg svijeta moramo biti osobito oprezni. Poznato je koliko su naši djedovi bili razočarani, kad su čuli, da je Turska Bosnu i Hercegovinu predala u upravu Austrije. Taj je akt za njih značio isto, što i odluku turske carevine, da muslimane ovih krajeva, kao takve, preda na milost i nemilost jednoj “đaurskoj” državi. Drugim riječima: naši stari su držali, da dolaskom Austrije u Bosnu i Hercegovinu nestaje muslimana i islama. Pa i oni brojni krvavi okršaji Bošnjaka i Hercegovaca s austrijskim trupama, koji su “Švabi” zadali dosta neprilike i brojne gubitke u ljudstvu, mogu se protumačiti najbolje kroz spomenuto vjerovanje, iako su tu igrali ulogu i drugi važni momenti.

Tako krvav doček svojih četa, od strane bosansko- hercegovačkih muslimana Austrija nije mogla zaboraviti kroz sve vrijeme svoje vlasti u našim krajevima. Iako su muslimani na bojnom polju bili potučeni, iako je i kasnije strijeljano mnogo najuglednijih muslimana, strana uprava, naročito u početku, mnogo ih se bojala. Interesi novog gospodara tražili su, da se smjesta počne sa smišljenim radom na otupljivanju borbenog duha među Bošnjacima i Hercegovcima. U tu svrhu počelo je oduzimanje muslimanskih posjeda, širenje alkoholizma, prostitucije i slično.

I inače je novi život u našim krajevima počeo u mnogo čemu odudarati od onoga do okupacije, pa je to mnogo doprinijelo iseljavanju u Tursku nekoliko tisuća muslimana.

Ne može se poreći, da je austrijska vlast nastojala bosansko- hercegovačko stanovništvo, pa prema tome i muslimane, učiniti pismenim i obrazovanim i u evropskom smislu. Ali u tome nastojanju nije imala vidnog uspjeha baš kod muslimana, koji su u svakom sličnom nastojanju gledali samo želju okupatora, da ih izvede iz njihove vjere. Posljedica takvog ipak nerazumljivog držanja i uvjerenja bila je ta, da je prosvijećenost i pismenost među nama i pod konac austrijske uprave bila na vrlo niskom stupnju, upravo porazna: Godine 1912. broj ukupnog stanovništva (dakle muslimanskog i nemuslimanskog) u Bosni i Hercegovini iznosio je okruglo milijun i devet stotina tisuća, a iste godine broj muslimana bio je okruglo šest stotina trideset tisuća (dakle: skoro jedna trećina cjelokupnog stanovništva). Prema spomenutom mjerilu, trebalo je pohađati pučke škole (bilo ih je svega 519  bez mekteba) 81900 muslimanske djece. Od toga broja pohađalo ih je godine 1913. samo 7381 dijete ili jedanaesti dio potrebnog broja. U ovoj brojci nalaze se samo muslimanska muška djeca, jer ženska u to vrijeme nisu uopće pohađala školu.

Koliko god je potrebno biti pravedan i oprezan u prosuđivanju momenata, koji su mnogo uticali na naše opće, pa s time zajedno i prosvjetne prilike onoga vremena, mora se ipak naglasiti, da je kroz svo to vrijeme prema našoj zajednici vršen jedan neoprostiv grijeh naročito u pogledu našeg prosvjećivanja, grijeh, koji nam se teško osvetio, a sveti se još i danas. S naše strane, odnosno sa strane naših vodećih ljudi onog vremena nepovjerenje najviših muslimanskih slojeva prema evropskoj pismenosti i prosvijećenosti ne samo da nije smišljeno ugušivano ili bar ublažavano, nego je naprotiv s iste strane nesvjesno povećavano i pomagano. Rijetki pojedinci, koje je razvoj općih prilika brzo poučio važnosti prosvjete kako po naš nesmetan napredak u svakome, a naročito u vjerskom, ekonomskom i kulturnom pogledu, pa čak i u pogledu našeg opstanka u ovim krajevima, – morali su proći kroz buru najvećih pogrda i kletvi, ako su se htjeli školovati.

Razdoblje od 1912. do 1936. godine je vrijeme našeg teškog iskušenja u svakom pogledu. Naše držanje prema svim zbivanjima i pojavama, koje su duboko zasjecale u naš život kao zajednice, pokazalo je svu nezrelost i nesposobnost širokih narodnih masa, da sve nevolje uoči u pravo vrijeme, da im dadne odgovarajuće značenje i odredi potrebno držanje. A političko vodstvo bosansko-hercegovačkih muslimana, mjesto da upregne sve svoje sile na pridizanju i osvješćivanju našeg svijeta, pokazivalo je sklonost, da svijet ostane u prijašnjem stanju. Na polju širenja pismenosti i prosvjete moglo se učiniti mnogo, a stvarno se nije učinilo ništa. Potrebe našeg svijeta, osobito seljačkoga, slušane su samo formalno i to onda, kad je trebala njegova pomoć da se ostane na visokom položaju. Nekim našim istaknutim ljudima prosvijećenost muslimana nije izgleda išla u račun. Tako je bilo slučajeva, da je potreba otvaranja koje škole došla spontano i izravno iz naroda, ali je ona umjetno otklanjana od strane onih, koji su takvu pojavu trebali pozdraviti i pomoći. Tako smo kroz svo vrijeme od 24 godine imali stanje, u kojem i ono malo škola, što ih je država otvarala, nije pohađao potreban broj muslimanske djece. Svi su razlozi govorili, da je širenje prosvjete među muslimanima prijeka potreba, ako se imalo smisla za život i njegove zahtjeve, koji su stavljani jednako muslimanima kao i drugima. A ipak je godine 1936. prosječna pismenost bosansko- hercegovačkih muslimana bila 24,24% (u trinaest kotareva s muslimanskom većinom). I dok su među katolicima i pravoslavnim održavani brojni tečajevi za nepismene, dok su u svrhu što bržeg širenja pismenosti i prosvjete tiskane mnoge knjige, dotle se među nama nije učinilo gotovo ništa, čime bi se mogli zadovoljiti ili pohvaliti. Kod ove tvrdnje ne ispuštamo iz vida ona hvalevrijedna pojedinačna i skupna nastojanja prijatelja našeg napretka, koja istina nisu ostala uzaludna i nezapažena, ali im je nedostajao jak zamah, potpora i razumijevanje šireg kruga ljudi tako, da je pitanje naše pismenosti i prosvjećivanja ostalo skoro netaknuto.

Oštrica neprijateljstva našeg svijeta prema prosvjećivanju otupila je gotovo potpuno na selu kao i u gradu, ali ipak ima silu, da bi naša djeca pošla u školu. U posljednje vrijeme kao glavni razlog ovakvom držanju može se uzeti nastojanje nekih roditelja da svoju djecu uzmu kao radnu snagu čak i u vrijeme kad moraju ići u školu.

Problem pismenosti i prosvijećenosti širokih slojeva našeg muslimanskog svijeta je prilično složen problem, pa u njegovo uspješno rješavanje treba uložiti dosta truda i materijalnih žrtava. Ako bi se ovaj problem počeo rješavati polazeći samo sa činjenice, da jedan dio muslimana nema još uvijek dovoljna ili nikakva smisla za prosvjetu, bio bi riješen samo djelomično. Kod toga treba dakle imati u vidu i druge važne momente. I prije svega treba znati, da Bosna i Hercegovina još ni danas nema ni izdaleka onaj broj pučkih škola, koji bi bio potreban prema broju njena stanovništva kao što nema ni dovoljan broj nastavnog osoblja. (U naše razmatranje ulaze ovdje samo pučke škole i učitelji). Godine 1936. Bosna i Hercegovina imala je svega 1018 pučkih škola (bez mekteba). Iste godine broj djece sposobne za školu (uključivši i nemuslimansku djecu) iznosio je 335.000, a stvarno je pohađalo školu 134.404 djece ili 40%. Razlog ovako slabom odzivu u školu, osobito na selu, leži dobrim dijelom u velikoj udaljenosti pojedinih sela od škole, u natrpanosti postojećih školskih prostorija i pomanjkanju nastavnog osoblja. Iste godine je jedna pučka škola dolazila na 48.70 km2 i na 2500 stanovnika. Jedna škola radi obično sa po dva odjeljenja i najviše sa dva učitelja, jer nema više ni prostorija ni nastavnog osoblja.

Sve spomenute okolnosti čine važnu zapreku za uspješan razvitak pismenosti. S druge opet strane, ne bi se smjelo dopustiti, da ovakvo stanje ostane, nego je, u svrhu pobijanja nepismenosti i najnužnije prosvijećenosti, potrebno poduzeti po prilici ovo:

1.  Uložiti sav trud, da potrebu i važnost bar najnužnijeg prosvjećivanja shvati naše najmanje mjesto i najzabačanije selo. Našem svijetu treba dokazati, da je pismenost i prosvijećenost sastavni dio života i da su sva druga mišljenja o tome skroz pogrešna, štetna i protuislamska.U razvijanju toga smisla može dobro poslužiti činjenica, što su zbog nepismenosti i neprosvijećenosti muslimani do sad mnogo stradali, kao i činjenica, što su prvi muslimani prosvijećenosti davali najveću važnost.

Tko će raditi na tome?

Najprije i najuspješnije oni, koji su u stalnom dodiru s našim svijetom: učitelji, imami, muallimi, a potom i svi ostali. Naš svijet nije nepristupačan, još manje nepovjerljiv, kad se uvjeri, da se prema njemu postupa iskreno, bratski i kad mu se dokaže, da mu se zbilja želi pomoći. Neukom muslimanskom svijetu treba na zgodan način dokazati, da mu je pismenost i prosvijećenost, pored one čisto vjerske, islamska dužnost. Neznanje islam osuđuje, jer zbog toga strada svako. Već je spomenuto, da neznanje Kur’an naziva sljepoćom. Seljaku, kao uostalom i svakom drugom, tko zna čitati i pisati, pruža se mogućnost, da unaprijedi svoje imanje i da sebi olakša život. Kod toga svega dužni su oni, koji na ovome rade, i sami pružiti dovoljno dokaza, da drže do svoje vjere i njenih propisa. Najmanja ravnodušnost prema vjeri, a pogotovo ismijavanje i vrijeđanje vjere, sveti se svakom narodnom pastiru i njegov je rad u ma kome pravcu osuđen na neuspjeh. Mnogo griješe prema svom ugledu i narodu svi, koji misle, da su dužni raditi samo u razredu, kancelariji ili na kojem bilo službenom mjestu, pa iza toga pustiti, da stvari teku same svojim tokom. Mora se spomenuti, da je naš svijet zaostao u pismenosti i prosvjeti, pored ostalog, i zbog nehaja ljudi, koji s njim najviše saobraćaju, odnosno zbog pogrešnog mišljenja nekih intelektualaca, da se može raditi samo sa prosvijećenim dijelom našeg svijeta.

2.    Osposobiti potreban broj nastavnog osoblja. Mi još uvijek nemamo dovoljno učitelja čak ni u odnosu naprama postojećem broju pučkih škola. Spomenuli smo, da postojeće pučke škole rade najčešće sa dva učitelja (u manjim mjestima i u selima), pa su prema tome opterećene i ukazuje se velika potreba povećanja učitelja i pored toga, što još uvijek nije upisan potreban broj djece. Oskudica u nastavnicima mogla bi se ukloniti na taj način, što bi se za pomoćne učitelje uzeo dobar broj mualima. Ovakvi mualimi mogli bi održavati tečajeve i za odrasle muškarce i žene, među kojima ima velik postotak nepismenih, a žele naučiti čitati i pisati. Ne može se preći preko njihove velike usluge, koju su našem svijetu u ovome pravcu i do sad učinili. Oni su po selima i manjim mjestima održali više manjih tečajeva za nepismene, pa im ide velika zasluga i naša hvala. Ovo djelo je tim veće i pohvalnije, što su ovi ljudi tu dužnost vršili pod vrlo teškim osobnim prilikama.

3.    Spomenuto je, da nema ni izdaleka potreban broj škol­skih zgrada tako da su mnoga naselja vrlo daleko od pojedinih škola, pa ne mogu djeca dolaziti u školu. Ova neprilika mogla bi se kod nas ukloniti prilično na taj način, što bi se postojeće mektebske zgrade upotrijebile za školske u ono vrijeme, kad nema mektebske obuke. Osim toga, kad bi se povela ozbiljna akcija za otvaranjem novih mektebskih zgrada (kao što se to naročito u posljednje vrijeme radi u visočkom kotaru) mnogo bi koristilo i za održavanje tečajeva za nepismene, kao i za nove škole. Vjerujemo, da trud uložen u ovaj posao, ne bi bio bez koristi, jer bi se si­gurno našlo muslimana, koji bi ovu korisnu zamisao materijalno obilno pomogli, što više vjerujemo, da bi se našlo plemenitih ljudi, koji bi jedan dio svojih kućnih prostorija stavili na raspolaganje za učenje vjeronauke i za školu.

Nepismenost i neprosvijećenost među nama mora se pobijati svim sredstvima, koja nam stoje na raspolaganju i ne smijemo žaliti nikakvu žrtvu, koju na tom putu podnesemo. U ovome nastojanju nek nam stoji pred očima misao, da nam je to jedna od najprečih islamskih dužnosti, kojoj smo trebali udovoljiti još odavno. Šta se sve među nama i oko nas događa, šta nam je dužnost poduzeti,možemo najlakše i najbrže znati samo preko pisane riječi. Našu vjeru možemo dobro upoznati i cijeniti samo preko lijepih knjiga, a knjige ne možemo čitati, ako nismo pismeni. U našem svijetu ima sva sila gatki i praznovjerja. To sve dolazi iz neznanja. Svakako, islam to sve strogo zabranjuje, ali mnogi to ne znaju zbog toga što ne znaju čitati i pisati. Uopće naša vjerska povezanost i međusobna ljubav i sloga mogu se oživjeti i pojačati najlakše preko pismenosti. Besmisleno je dakle vjerovati, da će zbog pismenosti i prosvijećenosti naš svijet popustiti u svojoj vjeri. Naprotiv, ovo će mu pomoći da islam bolje upozna i da se u njemu učvrsti.

Vjerske vlasti mogu u ovome pogledu dati vrlo korisne i lijepe upute. Ako je sad nemoguće potpuno udovoljiti ovoj općoj potrebi, zbog neprilika, koje su nastale u cijelom svijetu, ipak ne smijemo, to sve pustiti, nego smo dužni učiniti bar ono, što se sad može, a poslije svakako više.

Naročito treba obratiti pažnju na to, da se među nama razvija i širi prava prosvijećenost. To je ipak ona prosvijećenost koja podržaje i jača lijep odgoj, moral i karakter. Mi trebamo prosvijećenih, ali i duboko moralnih i čestitih ljudi. Čini se da je ovaj momenat u našem dosadašnjem prosvjećivanju dosta zanemaren. Otkud je u širokim narodnim slojevima nastalo vjerovanje da su moderno prosvijećeni ljudi obično slabi muslimani. Ovo vjerovanje treba ozbiljno pobijati time, što će naši prosvjetitelji, kako smo to već spomenuli, svojim nastupom i vladanjem prema muslimanskim masama dokazati, da su uzoriti muslimani jednako kao što su i prosvjećeni. Moralna i vjerska slabost kod svakog, a naročito kod narodnih prosvjetitelja, je vrlo opasna i ona je prvi znak neuspjeha u radu na općem prosvjećivanju.

 Preuzeto iz knjige: Ferid Dautovića “Hadži hafiz Ibrahim ef. Trebinjac – Život i djelo”

El Kalem, 2004. 

Pridružite se Facebook stranici posvećenoj hafizu Trebinjcu:

Hafiz Ibrahim Trebinjac

Povezani članci

Back to top button