Možemo li u Džennet bez ulaznice?
Hajd sve je to fino mašallah . Neka. I treba narod se da kulturno razonodi, nisam ja protivnik, neka nas svugdje .
Ali ono što je bliskoznačno je da ljudski mozak momentalno povezuje događaje, ljude, pojmove. Zapitah se kako to da kao prosvjećeni građani, kao muslimani razumijemo da nam je za sve ove kulturne centre, za sva mjesta koja si iole bitna potrebna ulaznica, pozivnica, ali za najveću instituciju muslimana kojoj svi težimo, instituciju Dženneta, mislimo da tu možemo doći nezasluženo, nepozvani, bez karte.
Kako god da se promisli zanimljivo u svakom slučaju.
Proglašeni smo kao narod koji nije sklon rasipanju, kao oni “koji misle na crno sutra”, aferim nam – i jeste tako. Sedmicama ćemo štedjeti za koncert, za novu projekciju filma, za pozorišnu prestavu ali kad se spomene štednja za onaj svijet, naravno štednja u simboličnom značenju štednje – u vidu korištenja blagodati vremena u korisne svrhe, u vidu izvršavanja farzova i sunneta kao najveće garancije muslimana, eh, tada već postajemo malaksali, prezauzeti, odjednom se javljaju i medicinski simptomi u vidu malokrvnosti (kad se post spomene), naravno tu je i nezobilazna slaba cirkulacija i stalne šmrcavice (kad se abdest i namaz spomenu), tu je i prezasićenost poslom ili prenatrpana školska literatura za čitanje (kada se Kur’an spomene), tu je manjak stipendije, iznenadna glad i iznenadna neophodna potreba za kupovinom ovog ili onoga i naravno biro-status (kada se sadaka spomene), starost, nerazumjevanje, nepodnošnjiva kontrola i strogost (kada se pomene poslušnost, njega roditelja briga o njima) i tako unedogled. Za svaki farz ili pohvalnu radnju nađemo ponajmanje dva izgovora.
Baš nešto razmišljam ko bi se od nas usudio otići ili u kino ili pozorište onako, bez kupljene karte ili pozivnice, da otiđemo tek onako neće li nam se neko slučajno u putu smilovati pa dati svoju ili neće li nas onaj na portirnici datog centra pustiti onako što bi se reklo u našem narodu „ na lijepe oči”. NE bi niko – sigurna sam , jer čovjek među stvarima od kojih najviše strepi je poniženje. Pa šta je onda subhanAllah sa ulaznicom za Džennet?
Idemo prema najvećoj instituciji tako smjeli, bez ijednog farza “u džepu”, bez imalo stida idemo po isplatu plate bez ijednog radnog dana.
Vazda smo mi bili najinteligentniji narod. Lijepo je nadati se u svakom slučaju, velika je Allahova Milost, to niko ne spori ali je nekako jadno da živimo kao muslimani, kao oni koji se bar identifikuju kao takvi a ničim to ne pokazati.
Dakle nastojmo biti muslimani, vjernici, “praktičari”, koji svojim ne samo riječima nego i stopama idu prema našoj najvećoj instituciji i druge pozivaju sa sobom. Nastojmo biti oni koji će se truditi da zasluže oprost Gospodara svoga, oni koji će shvatiti svoju misiju na zemlji, i oni koji će izvršavanjem Allahovih naredbi a klonjenjem od zabrana, živjeći čestitim životom po uzoru na Poslanika, a.s., uzeti čvrsto svoju kartu i s nadom u Milost Gospodara ući na najljepša vrata Allahovog Dženneta.
Za Akos.bA piše: Amna Sinanović
